Svi oni traže opstanak, slobodu i malo nade. Mnogi od njih neće preživeti “život u džungli” ulice i postaće žrtve zlostavljanja svih vrsta, posebno tokom perioda političke nestabilnosti koja ide ruku pod ruku sa pogoršanom bezbednosnom situacijom. Oni se muvaju po prometnim mestima kao što su supermarketi, noćni klubovi, restorani, pijace i raskršća. Da ne bi potpali pod vlast starije dece, udružuju se u grupe sličnog uzrasta. U većini slučajeva grupi se pridruže i dve do tri devojčice. Noću se kriju po praznim kućama i ruševinama, po parkinzima i javnim trgovima. Tu spavaju, uz stalan oprez od ne napada grupa starijih dečaka koje bi im odmah otele njihovu skromnu imovinu.
Neka od njih, koja su najupornija, mogu naći sponzora da im plati nekoliko meseci osnovne škole ili izborne obuke vrlo niskog nivoa. Neveliki broj uspe da završi te sponzorisane kurseve, jer sve ostalo u njihovom životu i dalje prati ritam ulice, i dalje moraju sami da se snadju za hranu i konačište.
Uzrast od 12, 13 godina je najkritičniji i često je odlučujući: u tom uzrastu će ili promeniti svoj život ili će postati profesionalni prosjaci, ulični kriminalci ili se pridružiti bandi što je ulaz u doživotnu delinkvenciju. Otprilike u ovim godinama postaju mnogo aktivniji noću kada počinju stalni kontakti sa svetom droge i prostitucije. Kada ubrzo nakon toga provedu svoju prvu noć u zatvoru, oni već tada u svom kratkom životu prežive više stvari nego neko drugi za ceo život.
Postoji nekoliko organizacija koje su posvetile svoj rad deci ulice i koje pokušavaju da poprave živote nekih od njih: TIMKATEC je jedna od njih. Vodjena ocem Simonom ona fantastično brani živote te dece već godinama.
Čudo je da na ulicama prestonice nema i više dece delinkvenata posebno imajuću u vidu teška vremena kroz koja je zemlja prolazila u prethodnom periodu kao i uzimajući u obzir da se broj stanovnika Petion-Ville udvostručio u poslednjih 10 godina. Jedan jedini razlog to može da objasni: potreba za sve više i više sirotišta učinila je da Haiti postane poznati centar za usvajanje na svetu.
Deca koja tako žive nikad nisu bila u školi, pate od neuhranjenosti koju često naslede od majke koja je takodje bila neuhranjena i u mnogima slučajevima boluju od bolesti koja im uzrokuje bol kojeg ponekad nisu ni svesni. Najslabiji medju njima, kao što su hendikepirani na primer, ako i prežive, uvek će biti marginalizovani u borbi za opstanak.
Ipak deca se osećaju bolje zaštićenom i prihvaćenom u sirotištima u kojima žive od nade da će jednog dana kada ga napuste imati šansu da vode normalan život. I dalje su odbačeni od regularnih struktura društva tako da verovatno nikad neće uspeti da se u njega ubace. Društvo kao celina treba da bude zahvalno svim sirotištima na njihovom radu zato što sprečavaju da se dogodi najgore, odnosno da mnoga deca budu na ulici, široko otvorenoj za delinkvenciju i kriminal.
Potrebno je da maksimalnom broju dece omogućimo dostojanstvo. Potrebno je da za njih stvorimo mogućnosti i nadu da, ako prihvate šansu, mogu imati bolji život. Zato je neophodno da povećamo broj dece koja mogu biti prihvaćena u sirotištima.
<---- Home |